MANEKEN
Moram se dozirati. Ne podsjećaj me da –
Ukoliko to ne učinim –
Čekaju me dno i poniženje.
Moram se držati stečene navike.
Još samo jedna doza, i
Vratit ću se sebi – obećavam!
Znaš već da ovisnik sam
I da jako loše podnosim misli o tebi
Naročito kada u pitanju su one vrele
Što uzrok su moje oprljene duše
Sa vodenastim plikovima –
Ispunjenim mojim slanim porazom –
Posljedicom koju trpe oni slični meni
Kojima program odvikavanja
Nikako da pomogne.
Uzet ću samo malo od toga što
Tako prokleto trebam
Da bih se ponovo pribrao
Od tvoje prilike na vratima
Koja mora da je proizvod neke
Napredne tehnike uljepšavanja
Koja pretekla je moja
Poimanja ljepote i savršenstva.
Dovoljno da ostavi me u čudu
Bez riječi da opišem te
I – sa odustajenjem da ih
Pronadjem.
I, oh, Bože! - dolaziš mi baš u trenutku
Kada sebe uvjerio sam
Da sve ste vi iste
Da medju vama nema razlike
Tačno na vrijeme da me podsjetiš
Da nemam, ama baš nikakvog razloga
Da u jednom usvojeno mišljenje
O ženama povjerujem.
'Borila sam se za tebe' – kažeš mi.
I odgovaram ti priznanjem
Da to nikada nisam cijenio
Molbom da me isprebijaš –
I, kad već poniženja
Nešto su na šta – bez tebe –
Navikao sam.
Moram se dozirati – jer
Iako se dugo nismo vidjeli –
Čitam tvoju podlu namjeru da
Me podsjetiš šta si mi značila
I da volim te
Još uvijek.
Lijepa si, priznajem – al' ti bar
Znaš da i ja – nekada –
Bio sam maneken
U davno prošlom vremenu
Kada bio sam čovjek, a ne avet
Bačena u zaborav
Koju više niko ne želi angažirati,
Obući ili svući
Za specijalne revije.
Zbog svega, dozvolit ćeš mi –
Da na modrom plamenu otopim još dozu više
Dozu bez koje neću izdržati
Ovaj dan
I ovu sedmicu
I, osjećaj koji sam uvijek nosio
U sebi
A, koji se izgovara kao obećanje:
Još samo jedna doza,
Još samo ovaj put...
