onewhoknows

Moram se dozirati. Ne podsjećaj me da –

Ukoliko to ne učinim –

Čekaju me dno i poniženje.

Moram se držati stečene navike.

Još samo jedna doza, i

Vratit ću se sebi – obećavam!

Znaš već da ovisnik sam

I da jako loše podnosim misli o tebi

Naročito kada u pitanju su one vrele

Što uzrok su moje oprljene duše

Sa vodenastim plikovima –

Ispunjenim mojim slanim porazom –

Posljedicom koju trpe oni slični meni

Kojima program odvikavanja

Nikako da pomogne.

Uzet ću samo malo od toga što

Tako prokleto trebam

Da bih se ponovo pribrao

Od tvoje prilike na vratima

Koja mora da je proizvod neke

Napredne tehnike uljepšavanja

Koja pretekla je moja

Poimanja ljepote i savršenstva.

Dovoljno da ostavi me u čudu

Bez riječi da opišem te

I – sa odustajenjem da ih

Pronadjem.

I, oh, Bože! - dolaziš mi baš u trenutku

Kada sebe uvjerio sam

Da sve ste vi iste

Da medju vama nema razlike

Tačno na vrijeme da me podsjetiš

Da nemam, ama baš nikakvog razloga

Da u jednom usvojeno mišljenje

O ženama povjerujem.

'Borila sam se za tebe' – kažeš mi.

I odgovaram ti priznanjem

Da to nikada nisam cijenio

Molbom da me isprebijaš –

I, kad već poniženja

Nešto su na šta – bez tebe –

Navikao sam.

Moram se dozirati – jer

Iako se dugo nismo vidjeli –

Čitam tvoju podlu namjeru da

Me podsjetiš šta si mi značila

I da volim te

Još uvijek.

Lijepa si, priznajem – al' ti bar

Znaš da i ja – nekada –

Bio sam maneken

U davno prošlom vremenu

Kada bio sam čovjek, a ne avet

Bačena u zaborav

Koju više niko ne želi angažirati,

Obući ili svući

Za specijalne revije.

Zbog svega, dozvolit ćeš mi –

Da na modrom plamenu otopim još dozu više

Dozu bez koje neću izdržati

Ovaj dan

I ovu sedmicu

I, osjećaj koji sam uvijek nosio

U sebi

A, koji se izgovara kao obećanje:

Još samo jedna doza,

Još samo ovaj put...

  Pišući, oslobadjam se suvišnih riječi

I viška nemoći da se odbranim od tropskih vrućina

Prošle godine

Prošlih nas

Iz čije golotinje

Izrodilo se toliko dobrih stvari

Pa, nek ne čudi te što oslobodih se

I suvišne odjeće.

Znam, mogao sam prešutjeti

Golotinju svoju, ali

Mislim da nemaš razloga

Da se stidiš.

Sve što trebaš uraditi

Jeste da širom otvorenih očiju

Zagledaš se u mene

I, pustiš da te te prizor

I, slike iz jula

Dvijehiljadesete

Uzmu pod svoje.

Pišući, oslobadjam se suvišnih riječi

I viška nemoći da se odbranim od julskih vrućina

Prošle godine

Prošlih nas

Iz čije golotinje

Izrodilo se toliko dobrih stvari

Pa, godinu dana kasnije, odlučan da preživim,

Razmišljam

Šta je to što još bih mogao svući

Sa već golog sebe

Pa, da tebi opet

Zanimljiv postanem?

Vjeruj mi kad kažem ti

Da na golom meni

Za tobom ostalo je

Mnogo pogužvanih dijelova

I, poruba

Koji dali bi se popraviti.

I, psssst! To što otkrivam se

Pred tobom

Ne znači da tajna naša

Treba biti dostupna svakome.

Što mi puca neka stvar

Spavam li ili glave uronjene

U pernati jastuk

Šutim o svemu

O čemu pričao bih ti

Da si – sada – tu?

Puca mi, da te ne lažem,

Hoće li moji kapci ostati

Zauvijek slijepljeni crnilom noći

Ili zamah mojih probudjenih trepavica

Polomit će prozorska stakla

Na kojima Sunce

Iscrtava otiske tvojih

Prstiju.

I, to - da li svi moji

Uzvici i krici znak su da živim

Ili govore da mrtav sam

Kad - ionako - svaku misao o tebi

Spreman sam završiti

Pomamnim skokom

U kraj.

Jer,pucam po šavovima svih osjećaja

Koji pritiskaju me.

I, puca bruka, jer iznevjerih prijatelja svakog

I očekivanja moje ostarjele majke

Koja željela je da sin njen

Sretan je.

Pucaju sinovi nečiji i svačiji

Na sve četiri strane svijeta –

Pa što?

(imaš li dobar način da odvratiš me?) –

Što i ja pukao ne bih?

Ma, šta da kažeš mi - uradit ću to sebi,

I od sebe,

I kad već sada puca mi

Šta ti - voljena i nepuknuta

Misliš o tome.

Jeeeste! Trebala si misliti na mene

Kada je trebalo.

Kada bilo mi je stalo

Kada – jutro svako

Započinjao sam riječima  -

'Volim te, ne idi...'

Koje nisi čula

I koje zamijenih onim glasnijim

'Volim te, vrati se! Vrati...

Prije nego svisnem u življenu i umiranju za tobom

I,puknem'!

Nedovoljno glasno da čuješ.

Dovoljno tiho da vidiš

Raspolućenog mene.

Šta ćeš gore, mene ti?

Šta, kad gore od ovoga

Ne može mi biti?

Dovoljno kamenčića napuštenosti

Nakupio sam kao dječak,

Da po stazama kojima koračao sam

Ostane tek prašina izgaženih dodira

Koje mi nikada nisi pružio.

Otac i sin.

To mogli smo biti ti i ja -

Samo da potrudio si se da ostaneš,

Kao što svaki otac trudi se

Da natjera sina da ga sluša.

Da svladan umorom

Zatražiš mi čašu vode.

Upaljač.

Cigarete.

Bilo šta.

Novine sa ispreturanim stranicama.

Koje dodao bih ti.

Znam teško ih je složiti,

Ali, svaki pravi otac to pokušava.

Šta ćeš gore, mene ti?

Kao da odavdje pogled manje je jasan

I, kao da ne vidi se

Kako mi je bilo teško boriti se sam

Bez tebe -

Nespremnog da me podučiš

Kako se pobjedjuju nemani strašne

Koje znale su se gnijezditi

U mom ormaru.

Jeste. Odrastao sam i bez tebe.

Uinat tebi.

I, jeste, znam da vidiš –

Ovo moj je sin.

I, znaš...

Nisam spreman s njega skinuti pogled

Samo da bih negdje gore

Eto, tako, kao ti -

Zamišljeno promatrao zvijezde

I udisao zrak slan od dječačkih suza.

Moje zvijezde na Zemlji su.

Ona najveća sjaji

Svaki put kad zasija pogled moj

U njega uprt.

I, noći tamne i duboke ovdje dole su.

Znam to po tome što

Sinu mom prijetiti znaju.

Kao što prijetile su meni

Sinu tvom.

Odlučnom da uz sina ostane

Dok ne dočeka zoru

Mirnu –

Bez daška vjetra.

Otac i sin.

To bit ćemo on i ja.

Jer, evo, potrudih se da ostanem

Kao što svaki otac trudi se

Da natjera sina da ga sluša.